Nit po nit, bod, po bod, za redom red.
U zamah kroz kadifu i bez otpora kroz svilu.
Sitna glava igle probija se. Kao spretan vojnik, neumorni moler, od zanata knjigovezac, kao strogi pisac.
Iza sebe vuče rep od sjaja, a ostavlja trag od srme i zlatoveza. Ko okovan zatvorenik, kao stari tijelo svoje, ko đinđuve žena mlada i ko skute đeca plačna.
U orbiti ko kometa, na svom putu planeta i ko zvijezda padalica.
Alhemija postoji! Od olova može biti zlato! Vezilji olovo, a vezitki zlato!
I ljubav i patnja trebaju za ptice u letu i žito u klasu. Za loze i lovore, listove i cvjetove. Za arabeske i grbove.
U nizu rombovi, u stroju krugovi i u vrsti kvadrati. Vezitka slijepa i nijema. Njeno uho, a vezilje oko. Grade, sade, vode, rade… Oči suze i krvare prsti, dok prolaze sati.
I ljubav i patnja trebaju za ošvice i gajtane, za suknje i džamadane, za dolaktice i jakete.
Dobro pazi – u zle švalje dugi konci!
Meko! Još mekše! Da se platno ne joguni, da se vez ne pobuni, da se kapa ne iskrivi.
Meko! Još mekše! Da polete orlovi i da ih prate lavovi.
Nek’ se snahe krase i parade momci, nek’ vijore se barjaci i zore se svatovi!
Meko! Još mekše!
Ne razdvajaj niti, ne zateži konce. Uredi porube i sredi čipke. Dodaj dugmad, pa poveži toke. Tkaj, pleti, predi, opšivaj, zašivaj, ušivaj, slijedi taj san, jer samo od snova i u njima od olova posta zlato.