Oblači se kad se dva vremena miješaju. Od svile je sačinjena i zlatom začinjena. Ona je bijela haljina crnogorskih nevjesta i njihovo posljednje dostojanstvo i utjeha. Estetika naroda koji je u stalnim ratovanjima gradio svoju etiku. Nenametljivo samoodređenje, samopoštovanje, samosvojnost…
Read more: Reći ću ti zašto tu košulju volimOna ima svoje ime, Crnogorska.
Od „Puta svile“ samo su njene niti duže. Rukom tkane, upredane, ispredane… Prepredene! Sa istoka došle, pa kroz prste prošle, na razboju razvučene i u platno usukane.
Živa pređa što sa točka bježi. Oduži se poput misli, kao život kad dodija, kao noć bez srebra, ko čekanje… Kao kazna bez krivice i krivica bez pravice, kao sivo na crnome.
Na potku niz, na osnovu red. Spušti greben i nagazi papučicu. Dvije vojske tad se biju.
Diži greben i spušti nogu. Dva se carstva tada mire.
Al, ne volim je ja zbog svile
Igle glava u ludilu, u bunilu što svoj rep od zlata ganja. Hajka traje, neumorni pas se vuče. Kada smije, zlim se srcem on nasmije. Ruke liže, a ujeda prste, da ošvica grlo grli, da ukrasi njedra, da izduži stas. To vezilja vuče strune da izveze zlatne krune. Zlatovezom kad se piše, ništa trag ne može da briše.
Ne volim je ja zbog zlata
Ako takneš njenu čipku, za ošvicom kreneš, pronaćićeš, Crnogorke, vlastelinke i princeze, sve kraljice i banice i patnice, čemernice, nesrećnice, udovice, sve đevojke što igraju i sve majke u dom kad ih prate, sve odive željne u rod da se vrate ili da svrate, sestre batrićeve, mile snahe, guje, vidosave, vile zavodnice, ljepotice, tužbalice, narikače, perjanice, zazidane gojkovice, čovjek žene, sve virdžine, neljubljene, šćeri neprizvane i nepozvane.
Hajdučice, heroine,…
Poznaćeš ih po košulji koju volim.
Zlatni Vez
