Koliko otkucaja srca, koliko treptaja oka, koliko emocija, koliko dana, godina i vjekova je utkano u onu tananu nježnu stranu crnogorske istorije?
Koliko ruku je, bod po bod, zlatnom srmom u baršunastom plišu i mekoti svile, ili vunenom pređom u grubom suknu, ostavjalo trag u vremenu, bilježeći trajanje jednog naroda i države? Kojeg je ljeta gospodnjeg na gospodskim odorama zablistao zlatni vez koji sija do dana današnjeg? Bješe li to u dvorima na jezerom opasanom Žabljaku, ili na riječkom Obodu, ili u prijestonom Cetinju, ozidanom crnogorskim kamenom podno Lovćena?
Odgovore tražimo u magli minulih stoljeća, tragove nalazimo u rijetkim zapisima, starim knjigama, poveljama, kamenim kapitolima, gravurama inkunabula… Istinu prepoznajemo u damarima, u riznicama sjećanja, na starim platnima, u narodnim predanjima i legendama… Što ne možemo dokučiti – prizivamo imaginacijom, vezemo riječju minijature o raskošnoj ljepoti zlatoveza iz mozaika minulih epoha, o bezimenim veziljama, o gospama i gospodarima, znanim i neznanim junacima i heroinama, Crnogorkama i Crnogorcima koji su kroz vjekove svoje slobodarstvo branili i krasili i autentičnim nacionalnim ruhom.
Posvećujemo ove redove onoj krhkoj strani prošlosti, koja se izgubila između redova istorijskih činjenica, između značaja slavnih bitaka, velikih podviga i gorčine teških godina. Evo još jednog niza priča iz naše radionice kojom želimo da domaštamo i udahnemo malo života, makar i zamišljenog, našoj “učiteljici života”.
Krenimo od epohe Crnojevića, od rodonačelnika treće crnogorske dinastije gospodara Stefana i njegove žene Marije – Mare po rodu Kastrioti, sestre znamenitog junaka Skenderbega zvanog Zmaj od Albanije. Zagazimo u vode njihovog vremena, prizovimo sjećanje na sredinu dalekog 15. vijeka.
Naša legenda kaže da je Mara imala svoju vezilju, nadaleko čuvenu u Kroji. Još od malih nogu opčinila je vještina njenih ruku koje su svaki komad platna pretvarale u gospodsku robu, a zbog tanane duše zavoljela je kao rod rođeni. Svoju staru družbenicu, koja joj je zlatnom srmom ukrasila đevojačku spremu, Mara je povela sa sobom kad je kao nevjesta sa Stefanom prvi put pošla u Zetu – koja se za njena života prozva Crna Gora.
Zajedno su plemenita gospa i njena vezilja upoznavale novu zemlju, njene ljude, jezik, običaje… Zajedno šetale krševitim stazama do Pobora i jutrile u kamenim odajama Đurđevca, kojeg Mlečani zvahu Kastel Zorzavez. Zato su se u šali pitale – otkud sličnost u imenu stjenovitog utvrđenog grada sa mekotom zlatnog veza? A kad je Marija u bedemima opasanoj tvrđavi rodila Đurađa i Ivana i podarila Stefanu nasljednike, vezilja je od crnogorskog gospodara za muštuluke dobila dvije peče svile. Na toj svili izvezena je prva zastava sa grbom Crnojevića – dvoglavim bijelim orlom. Sa veziljom, po sopstvenoj želji, zastavu je vezla i gospođa Mara. Iz njenih vlastelinskih ruku, nevičnih umjeću kojem se vazda divila, potekla je crvena boja po svilenom polju. Koliko uboda igle, toliko kapljica krvi! Tako je, kaže naša legenda, satkana prva crnogorska zastava. Njenu crvenu potku dodatno su natopile godine i vjekovi koji su uslijedili.
Kad su staru vezilju izdale godine i snaga, vratila se u rodnu Kroju, ostavljajući u nasljeđe mladim Crnogorkama zanat zlata vrijedan. One su od tada spremale zastave za ratne pohode i zlatovezom krasile odežde gospodara Stefana i gospođe Mare, njihovog potomstva i vlastele. Na fine tkanine spretnim bodom pored starih motiva utiskivale su nove – crnogorski runolist, đetelinu, peruniku, pelin… A kad se gospodareva familija posle Đurđevca i Soko grada, uselila u dvore na Žabljaku Crnojevića i vezilje su dobile svoje odaje podno utvrđenog grada.
Da su znale slova, kao što su bile vične vezu, opisale bi kako plemenita gospa Mara, iako u zrelim godinama, svakog vedrog jutra u plavetnilu jezera, kao u baroknom ogledalu, traži svoj lik i obrise ruha optočenog cvijetom od srme. I kako jezerskom vodom kvasi svilen rukav i zabrinuto čelo ispod zlatovezom prošaranog vela, čekajući kraj kamene tvrđave kad će doći i da li će doći njen Stefan sa njihovim sinovima. I po vazdan, s pogledom zakovanim u daljinu, osluškuje hoće li čuti topot konja, zveket zlatnih toka i bat njihovih koraka uz kamene skale utvrđenog grada. Nije lako biti gospa u sred vojničkog logora, govorila je Mara svojim veziljama. I tako, godinu po godinu, u strepnji i nadi, brojeći bitke, pobjede i poraze, krijući suze zbog Đurađeve pogibije, proživje ponosno svoje crnogorske decenije Mara Kastrioti Crnojević na malom ostrvu slobode opkoljenom sa svih strana.
I tu se negdje razdvajaju naša legenda i stvarna prošlost prve vladarke iz dinastičke loze Crnojević, žene gospodara Stefana koji je Zetom – Crnom Gorom vladao od 1451. do 1465. godine i majke Ivana Crnojevića koji je naslijedio vladarski tron. Ne zna se tačna godina kad je Mari otkucala potonja ura, ali istoričari zapisaše da je sahranjena nedaleko od prijestonice, u Manastiru Kom na Skadarskom jezeru. Tamo i danas počiva, kraj Stefanovog groba. Očevu nadgrobnu ploču Ivan je ukrasio kamenim viticama sa Grahova, a majčinu gotskim vezom poput onog koji je krasio njene vladarske odore. I još na vrh kamenog odra uklesa: “Sja ploča gospođe Mare”.
I ovim zapisom svjedočimo da ni patina od 568 godina nije izbrisala sjaj prvog vladarskog para u rodoslovu Crnojevića.
Zlatni Vez